U zabitoj kineskoj provinciji živio je siromašni Kinez koji je cijeli život potrošio radeći najteže poslove, a da ništa nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac kojeg je neizmjerno volio. Naučio ga je čitati i pisati, uveo ga u kaligrafiju i to je bila sva imovina koju mu je ostavio kada je, u dubokoj starosti, umro.
Mladić je tugovao pored očeve postelje gledajući ga kako se polako gasi. Neposredno prije nego što je izdahnuo, otac je izvadio dvije kutijice: jednu crnu, a drugu bijelu i rekao sinu: „Na žalost, nemam ti što ostaviti osim ovoga. Zapamti, dobro ih čuvaj. Kada ti jednog dana bude teško, nesnosno teško u životu, otvori bijelu kutijicu. Crnu otvori kada ti bude jako dobro.” Mladić je dostojno ispratio oca, a onda je spakirao svoju zdjelu za hranu, štapiće, nekoliko komada odjeće i one dvije kutijice te krenuo u svijet zaraditi svoju porciju riže. Radio je najteže poslove kod gospodara koji su ga izrabljivali, spavao je vani… Zimi je bio sretan ako bi ga netko primio da prenoći na zemljanom podu zajedno sa stokom.
Ubrzo je postao umoran, nesretan i beznadan. Nakon nekoliko godina takvog života, još uvijek je dobivao samo zdjelu riže dnevno. Na licu i rukama imao je duboke bore. Tada su došle poplave. Jang-Ce se izlio i poplavio polja i oranice, nastala je opća glad i za mladića više nigdje nije bilo ni posla ni nade. Lutao je bespućima, spavao po šumama, peklo ga je sunce i ledili ga mrazovi. Jednog se jutra probudio i vidio da mu je netko ukrao jedino što je imao – zdjelu za rižu, pamučnu košulju i dva juana… Niz lice mladića potekle su gorke suze; u očaju je odlučio ubiti se. Sklopio je ruke, zatražio oproštaj od neba za predstojeći čin, i dok ih je spuštao niz tijelo, napipao je maleni zavežljaj ušiven u porub pojasa – dvije kutijice naslijeđene od oca.
Otvorio je bijelu i u njoj ugledao malen rižin papir i… ništa više. Razmotao ga je i prepoznao očev rukopis. Pisalo je: „To će proći!” Shvativši ovo kao očev zalog za dalje življenje, nije se ubio. Uputio se prema obližnjem gradu. Na ulazu u grad sakupilo se mnoštvo nepismenih seljaka koji nisu mogli ući u grad, jer nitko nije umio pročitati što piše na velikoj ploči iznad velikih gradskih vrata. Mladić je prišao ploči i glasno im pročitao što piše. Ljudi su, zatim, ušli u grad. Ušao je i on.
Glas o ovom događaju stigao je do plemenskog starješine koji je odmah poslao svoga slugu da potraži mladića. Kad je sluga pronašao mladića, rekao mu je da njegovu gospodaru hitno treba pisar. Budući da je mladić znao i čitati i pisati, dobio je posao. Plemenski je starješina bio strog. Mladić je teško radio, ali mirnih ruku i čista srca. Ubrzo su mu počeli dolaziti nepoznati seljaci kojima je trebalo nešto napisati, pročitati ili protumačiti. Svima je izlazio u susret. Strogi gradski starješina bio je pravedan čovjek i znao je uzvratiti svom pisaru. Dobro ga je nagrađivao a ubrzo je za njega odvojio i dio u svojoj kući u kojem je mladić počeo živjeti.
Sve se promijenilo. U godinama koje su uslijedile, postao je vlasnik malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo, sve više je radio umjesto samog gradskog starješine koji je, star i onemoćao, svom mladom pisaru povjerio ne samo svoje poslove, nego i svoju kćer koju je mladić nedugo zatim oženio. Zajedno, u ljubavi i slozi, njih su dvoje rodili mnogo djece i uvećali svoje bogatstvo do neslućenih razmjera. Mladić je mnoge večeri provodio ispijajući čaj u prostorijama svog prelijepog doma, razgovarajući sa svojom voljenom ili učeći svoje sinove kompliciranim kineskim slovima, čitajući Konfucija… Prvi put u životu bio je zaista sretan
Jedne takve večeri, prisjetio se cijelog svog života: od najgore bijede, do potpune sreće. Sjetio se svih svojih očaja, svoje želje da umre, sjetio se oca. A zatim se sjetio one druge kutije koju mu je dao otac … Otvorio je crnu kutijicu. U njoj je, kao i u bijeloj kutiji, bio smotan komad rižina papira. Razmotao ga je, a na njemu je očevim rukopisom bilo zapisano: „I to će proći.”
